Es-selamu alejkum! Dobrodošli na stranice Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj
Historija Bosne i Hercegovine; genocidi...
Bosnia and Herzegovina: Everything you need to know...
BosniaFacts.info
http://www.bosniafacts.info/web/index.php
Facts abour Srebrenica
In June 2005, during cross-examination of a witness in the case against Slobodan Milošević[1] at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, the court viewed video footage showing a Serbian paramilitary unit, calling itself the Scorpions, execute six Bosnian Muslim men and teenagers captured after the fall of Srebrenica in 1995. The images of Serbian soldiers tormenting and then shooting the Bosnian Muslim prisoners, whose hands were tied behind their backs and who offered no resistance before being shot, broke through the wall of silence and denial about the subject of Srebrenica in Serbia and Montenegro. The Serbian Government condemned the killings, and the Serbian War Crimes Prosecutor acted swiftly to detain a number of suspects allegedly complicit in the murders of these six men.
There is a multitude of evidence publicly available that proves that Bosnian Serb and other forces executed 7,000 to 8,000 Bosnian Muslim prisoners from Srebrenica in one week in July 1995. Despite this, there are still many people in Serbia and Montenegro who try to deny the full enormity of the crime that Bosnian Serb military, police and other forces (including, allegedly, forces from Serbia) committed. They argue that the actual number of dead is exaggerated, that ‘only’ around 2,000 died. They also argue that most of these 2,000 dead were casualties of war—Bosnian Muslim soldiers killed in battle. Some who are even bolder, claim that it was a 'crime of passion'—revenge for all those Serbs killed in the villages around Srebrenica. Still others claim that what happened at Srebrenica was not genocide. The Tribunal has proved beyond a reasonable doubt that each of these claims is wrong.
The massacre that occurred in Srebrenica in July 1995 was the single worst atrocity committed in the former Yugoslavia during the wars of the 1990s and the worst massacre that occurred in Europe since the months after World War II. This is why the ICTY, which was established in 1993 to try those most responsible for serious violations of international humanitarian law committed in the former Yugoslavia since 1991,[2] has invested a great deal of time and effort in investigating what happened in Srebrenica and bringing those responsible to justice. The ICTY has issued indictments against 19 individuals for crimes committed in Srebrenica, all but one of which are against high-level perpetrators—those who planned and ordered the killing operation. So far, the Tribunal has completed trials and appeals against three accused: General Radislav Krstić, commander of the Republika Srpska Army (VRS) Drina Corps, Dražen Erdemović, a VRS soldier with the 10th Sabotage Detachment and Dragan Obrenović, deputy commander of the VRS Zvornik Brigade. Erdemović and Obrenović admitted their participation in the Srebrenica killings. The facts about Srebrenica contained in the judgements against Krstić,[3] Erdemović[4] and Obrenović[5] have been established beyond a reasonable doubt.[6]
In particular, in its proceedings against these three accused, the Tribunal has found beyond a reasonable doubt that Bosnian Serb and other forces killed between 7,000 and 8,000 Bosnian Muslim men and boys between approximately 11 and 19 July 1995. The Tribunal has established beyond a reasonable doubt that the vast majority of those killed were not killed in combat, but were victims of executions. The Tribunal has established beyond a reasonable doubt that the killings did not occur in a moment of passion, but were the product of a well-planned and coordinated operation. Finally, the Tribunal has established beyond a reasonable doubt that the killing of 7,000 to 8,000 Bosnian Muslim prisoners was genocide.
The Number of Dead
The Tribunal has determined that the number of Bosnian men and boys killed in Srebrenica is between 7,000 and 8,000. In order to come to this conclusion, the Judges in the Krstić case accepted and reviewed a great deal of evidentiary material.
Exhumations
Among the evidence that the Judges used to establish the number of people the Bosnian Serbs killed was that from the mass graves where the victims were buried. The Chamber reviewed evidence from 21 mass graves that had been exhumed by the ICTY from 1996 to 2000.[7] Of these, 14 were “primary gravesites”, where the victims’ bodies had been buried immediately after they were killed. Bosnian Serb forces subsequently disturbed eight of these primary gravesites in an attempt to cover up their crimes: during a period of several weeks in September and October 1995, they removed bodies from the primary graves and reburied them in other locations that are referred to as “secondary gravesites.” Seven of the 21 mass graves were such “secondary” burial sites.
Determining the exact number of bodies in each of the mass graves was a very difficult task, which was complicated by the fact that Bosnian Serb forces mutilated and dismembered many of the remains when they used heavy machinery to exhume and rebury them.[8] Thus body parts from the same person could be found in two separate mass graves—a primary and a secondary one.
Nevertheless, the forensic experts were able to determine the minimum number of bodies contained in all the discovered graves. That number was 2,028 victims.[9] At the time the Judges in the Krstić trial issued their Judgement in August 2001, they noted that the Prosecution had identified 18 other mass graves that had not yet been exhumed.[10] In other words, the Judges recognized at that time that 2,028 exhumed bodies do not represent the sum total of the Bosnian Muslim men and boys killed at Srebrenica.
Demographic Expert
The Trial Chamber in the Krstić case heard evidence from a demographics expert whose task it was to determine the number of people who have been reported as missing from Srebrenica. The demographics expert cross-referenced the list of missing persons of the International Committee of the Red Cross with other sources, including lists of those who were missing or
killed before July 1995, and other data that shows who was alive after. In this way, he was able to make sure that his figures could only refer to those who were missing as a result of the massacres at Srebrenica in July 1995. Based on this research, he testified that a conservative estimate of the number of people missing from Srebrenica is 7,475.[11]
Intercepts
The Trial Chamber in the Krstić case heard evidence of intercepted conversations between VRS soldiers, including the accused, which corroborates the fact that Bosnian Serb forces killed between 7,000 to 8,000 Bosnian Muslim prisoners.
As has become standard practice in modern warfare, both the VRS and the Bosnian Army (ABiH) monitored enemy communications. The VRS had secure means of communication, but they did not always work and took longer to set up, so the officers often used unsecured lines because they were quicker. Intelligence officers from the ABiH intercepted conversations over such lines and transcribed them. These recordings were then submitted to the Tribunal’s Office of the Prosecutor.[12]
Determining the authenticity and reliability of such intercepts is a long and detailed process: the Trial Chamber heard direct evidence from the Bosnian Army personnel who were transcribing the conversations. It also heard about the Prosecution’s efforts to determine whether the transcripts were reliable and genuine, including their efforts to find evidence from other sources to corroborate the information from the transcripts.[13] As a result, not all the intercepts could be admitted as evidence, but those that were showed a conclusive story. Of the intercepts that were admitted as evidence in the Krstić case, the Trial Chamber found the following to be particularly significant in determining the number of Bosnian Muslims the Bosnian Serb forces took prisoner and killed:
• One intercepted telephone conversation from 1730 hours on 13 July 1995 shows that in that moment the Bosnian Serb forces had captured around 6,000 people.[14] Consistent with this, around 14 July Colonel Radislav Janković, from the VRS General Staff, told a Dutch battalion soldier that they had captured around 6,000 POWs.[15]
• On 18 July 1995, an unidentified Bosnian Serb stated in an intercepted conversation that of the 10,000 military aged men who were in Srebrenica, “4,000-5,000 have certainly kicked the bucket.”[16]
• The Trial Chamber also had an intercepted conversation between General Krstić and ICTY accused VRS Colonel Ljubiša Beara at 1000 hours on 15 July 1995, the middle of the killing operation. In it, Beara asks Krstić for more men. He states “I don’t know what to do. I mean it, Krle [Krstić’s nickname]. There are still 3,500 “parcels” that I have to distribute and I have no solution.” Krstić replies, “Fuck it, I’ll see what I can do.” From other intercepted telephone conversations, the Prosecution was able to show that the word “parcel” means Bosnian Muslim prisoner, and the word “distribute” means to kill them.[17]
The intercept evidence corroborates the findings of the demographic expert and the exhumation evidence that shows that Bosnian Serb forces took prisoner and killed many thousands of Bosnian Muslim men and boys, and not just 2,000 as some people in Serbia and Montenegro claim.
Insider Witnesses
Perhaps the most compelling evidence that the Tribunal has heard that proves that Bosnian Serb forces killed 7,000 to 8,000 Bosnian Muslim men comes from the people who actually participated in the killing operation. In the Krstić trial, the Trial Chamber heard from Dražen Erdemović, a VRS soldier with the 10th Sabotage Detachment, who participated in one of the largest executions, which took place at the Branjevo Military Farm on 16 July 1995. Erdemović pleaded guilty to participating in these executions and later testified in the case against General Krstić.[18] Dražen Erdemović's description of how his unit killed their victims assists in getting an idea of how many people lost their lives during those five days in July.
In his testimony, Erdemović explained that his unit received orders on the morning of 16 July 1995 to go to the Branjevo Military farm. Shortly after they reached the farm, buses carrying Bosnian Muslim men began to arrive. Erdemović and the other members of his unit were given orders to shoot the prisoners. Erdemović testified that, in his estimate, they killed between 1,000 and 1,200 Bosnian Muslim men on that day alone.[19] And the Branjevo Military Farm was not the only site at which executions took place: the Trial Chamber examined evidence of mass executions at a total of nine sites, including the Branjevo Military Farm.
(a) The Morning of 13 July 1995: Jadar River
(b) The Afternoon of 13 July 1995: Čerska Valley
(c) Late Afternoon of 13 July 1995: Kravica Warehouse
(d) 13-14 July 1995: Tišća
(e) 14 July 1995: Grbavci School Detention site and Orahovac Execution site
(f) 14-15 July 1995: Petkovci School Detention Site and Petkovci Dam Execution Site
(g) 14-16 July 1995: Pilica School Detention Site and Branjevo Military Farm Execution Site
(h) 16 July 1995: Pilica Cultural Dom
(i) 14-17 July 1995: Kozluk
All of this evidence points in no uncertain terms to the accuracy of the estimate that between 7,000 and 8,000 people were executed in Srebrenica in July 1995.
The Victims Were Not Battle Casualties
In Republika Srpska and Serbia one does not only hear that the number of dead was much lower than 7,000 to 8,000. One also hears that the victims were not civilians or prisoners of war, but rather soldiers who died in battle. Therefore, according to them, VRS forces were abiding by the laws of war and no crime was committed at Srebrenica.
Evidence from the exhumations that the Trial Chamber reviewed in the Krstić case paints quite a different picture. It shows that most of the victims were not killed in combat but in mass executions. In the mass graves that have been exhumed so far, Tribunal investigators found 448 blindfolds on or with the victims’ bodies as well as 423 pieces of cloth, string or wire that were used to tie the victims’ hands.[20] People who were blindfolded or had their hands tied behind their backs were obviously not killed in combat. The Trial Chamber also noted that some of the victims in the mass graves were handicapped, and therefore, very unlikely to have been combatants.[21]
Here, again, the testimony of the perpetrators is very important. Momir Nikolić, VRS Deputy Commander for Security and Intelligence, said clearly that the VRS did not treat the prisoners they captured according to the Geneva Conventions:
Do you really think that in an operation where 7.000 people were set aside, captured, and killed that somebody was adhering to the Geneva Conventions? Do you really believe that somebody adhered to the law, rules and regulations in an operation where so many were killed? First of all, they were captured, killed, and then buried, exhumed once again, buried again. Can you conceive of that, that somebody in an operation of that kind adhered to the Geneva Conventions? Nobody ... adhered to the Geneva Conventions or the rules and regulations. Because had they, then the consequences of that particular operation would not have been a total of 7.000 people dead.[22]
Dragan Obrenović, who was the commander of the VRS Zvornik Brigade at the time and who confessed to his participation in the massacres, stated clearly that on 13 July 1995 he became aware of the fact that Bosnian Serb forces captured thousands of Bosnian Muslim prisoners and that the prisoners were to be shot.[23] Testifying about his role in the Branjevo Military Farm executions, Dražen Erdemović stated that buses carrying Bosnian Muslim prisoners began arriving there on the morning of 16 July 1995. He stated that all but one of the prisoners wore civilian clothes. He also testified that some of them were blindfolded and had their hands tied. He described how his unit shot the victims. He stated that, except for one prisoner who tried to escape, none resisted before being shot.[24]
Testimony from the few victims who survived the executions also clearly shows that VRS forces were callously killing civilians or prisoners of war, in serious violation of international humanitarian law. One of the survivors of the Branjevo Military Farm executions, described above, related the moment when he was confronted by the firing squad:
When they opened fire, I threw myself on the ground…. And one man fell on my head. I think that he was killed on the spot. And I could feel the hot blood pouring over me… I could hear one man crying for help. He was begging them to kill him. And they simply said “Let him suffer. We’ll kill him later.”[25]
Lastly, killing an enemy soldier in combat is not a war crime. If those buried in the mass graves had indeed been soldiers killed in battle, there would have been no need for Bosnian Serb forces to execute a massive cover-up campaign.[26] And there is much evidence that proves that is exactly what they did in September and October of 1995. In order to cover up their initial crimes of killing civilians and prisoners of war, the Bosnian Serb forces committed another crime—they attempted to relocate the bodies. They used bulldozers and other heavy machinery to exhume a number of the mass gravesites and move the bodies to other locations. The Prosecution conducted forensic analysis of the 21 mass graves that it exhumed and found that some of the primary and secondary sites were linked. Forensic experts analyzed the soil, bullets and other materials found in the sites they exhumed and found that 12 of them were linked to each other.[27] The Trial Chamber in the Krstić case found that this evidence demonstrates an extensive campaign to conceal the bodies of the men who the Bosnian Serb forces killed and buried in mass gravesites in July 1995. This cover-up attempt shows not only that Bosnian Serb forces committed horrible crimes, but also that they were well aware that what they had done was against the law.
A Planned Killing Operation
Perhaps the most perfidious claim that one hears in Republika Srpska and Serbia is that Bosnian Serb forces killed the Bosnian Muslim prisoners from Srebrenica in revenge. It is claimed that Bosnian Serbs who perpetrated the massacre were upset by the crimes Bosnian Muslim forces committed against Serbs in the villages around Srebrenica,[28] and acted in the heat of passion, as if that would justify killing thousands of Bosnian Muslim prisoners. Revenge is not a defence under international law, which is clear to any army soldier and certainly experienced officers. It is a barbaric concept, and the law exists precisely to prevent it. Those who act out of revenge, or call on it in order to justify crimes, are dealing a blow to the rule of law, and thus to civilization itself. Nor can revenge morally justify killing 7,000 to 8,000 people simply because they share the same ethnicity as others who perpetrated crimes: one crime can never justify another.
Proceedings before the Tribunal have proven beyond a reasonable doubt that Srebrenica was a planned killing operation, and not an act of revenge by emotionally agitated Bosnian Serb soldiers. It is impossible to kill 7,000 to 8,000 people in the space of one week without methodical planning and substantial resources. Soldiers have to be mobilized to guard the prisoners, to move them from holding locations to execution sites, and to shoot them. Multiple locations to hold the prisoners and to execute them need to be identified and secured. Thousands of rounds of ammunition to shoot the prisoners need to be supplied. Numerous vehicles and hundreds of litres of fuel need to be commandeered to move the prisoners. A number of bulldozers and excavators need to be commissioned to dig their graves. During a state of war mobilizing such resources cannot be done at the whim of a few crazy soldiers. It needs to be ordered and authorized by commanders at high-levels.
In the Krstić case, the Trial Chamber heard a lot of evidence that demonstrated clearly that the Bosnian Serb army mobilized resources between 11 and 19 July 1995 in order to kill Bosnian Muslim prisoners.
• Mobilizing men: In the intercepted telephone conversation between General Krstić and ICTY accused VRS Colonel Ljubiša Beara at 1000 hours on 15 July 1995, referred to above,[29] Beara asks Krstić for men to help with the executions. Krstić actually did what Beara asked him to do: the very next day, 16 July 1995, men from the VRS Bratunac Brigade arrived to assist members of the 10th Sabotage Detachment with the executions at the Branjevo Military Farm.[30]
• Mobilizing fuel: Another intercepted conversation shows that on 16 July 1995 VRS Colonel Popović made a request for 500 litres of diesel fuel. A VRS Zvornik Brigade document confirms that 500 litres of diesel fuel was in fact given to Colonel Popović on 16 July 1995.[31]
• Mobilizing machinery: One victim of the Branjevo Military Farm executions on 16 July 1995 who survived testified that he heard heavy machinery in the killing field on 17 July.[32] Aerial photographs of the area taken on 17 July 1995 show a large number of bodies lying in the field near the farm, and an excavator digging a hole.[33] Corroborating the witness’ testimony and the aerial photographs, VRS Zvornik Brigade vehicle records show an ULT 220 bulldozer in operation at Branjevo for eight-and-a-half hours on 17 July 1995, and the Fuel Dispersal Log shows that 100 litres of diesel fuel was disbursed to a BGH-700 excavator on 17 July 1995.[34]
Most importantly, when referring to his own responsibility for the crimes, Dragan Obrenović acknowledged that the VRS had a plan to kill the Bosnian Muslim prisoners. He stated that he became aware of the fact that Bosnian Serb forces captured thousands of Bosnian Muslim prisoners and that they were to be killed on 13 July 1995 during a conversation with ICTY indictee Drago Nikolić, who was Chief of Security of the VRS First Light Infantry Brigade at the time. Nikolić told Obrenović that the prisoners were to be brought to Zvornik to be shot. Nikolić also told him that the order came from ICTY indictee Ratko Mladić, Chief of the VRS General Staff, and that everyone knew about it, including Obrenović’s commanding officer, ICTY indictee Vinko Pandurević, for whom he was standing in.[35] He also stated the following:
...I was in Command of the Zvornik Brigade during the absence of my Commander, Vinko Pandurević, until his return at about midday on 15th July. On hearing of this plan [emphasis added] to kill the prisoners I, as acting Commander, took responsibility for the plan and supported the implementation of this plan.[36]
As is clear from the above, the Tribunal’s proceedings in relation to Srebrenica have established beyond a reasonable doubt that the massacre there was a carefully planned and coordinated operation.
Srebrenica Was an Act of Genocide
Another objection that we hear frequently in Serbia and Montenegro is that what happened at Srebrenica is not genocide. General Krstić’s Defence made precisely this claim during his trial. But before discussing the Defence’s reasoning and why the Trial Chamber rejected it, it is first important to look at the legal definition of genocide, since the term is quite often misused. The Tribunal’s Statute defines genocide as:
any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such:
(a) killing members of the group;
(b) causing serious bodily or mental harm to members of the group;
(c) deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole in part;
(d) imposing measures intended to prevent births within the group;
(e) forcibly transferring children of the group to another group.
General Krstić’s Defence did not challenge the fact that Bosnian Serb forces killed a significant number of Bosnian Muslim men, but disagreed that it constitutes genocide. The Defence argued that killing up to 7,500 Bosnian Muslims does not constitute a substantial part of the Bosnian Muslim group, which numbers about 1.4 million people, or even a substantial part of the 40,000 Bosnian Muslims of Srebrenica. The Defence also argued that Bosnian Serb forces did not kill the women, children and elderly, which it could have, unlike in other genocides in history. It further argued that had it intended to destroy the Bosnian Muslims as a group, it would also have killed the Bosnian Muslims of Žepa.[37]
The Trial Chamber found that the evidence disproved the Defence's claims. Bosnian Serb forces systematically massacred between 7,000 and 8,000 Bosnian Muslim men from Srebrenica during a period of no more than seven days. At the same time, they forcibly transferred the rest of the Bosnian Muslim population from Srebrenica, some 25,000 people. The Trial Chamber stated that it could not have escaped the Bosnian Serb forces that killing two or three generations of men would have a lasting and devastating impact on the survival of the Bosnian Muslim community from Srebrenica. Bosnian Serb forces knew that killing the men, and forcibly transferring the women, children and elderly would inevitably result in the physical disappearance of the Bosnian Muslim population of Srebrenica. The Trial Chamber pointed out that their intent to destroy the Bosnian Muslims of Srebrenica can also be seen in the fact that they destroyed Bosnian Muslim homes and the principal mosque in Srebrenica. In short, the evidence proved beyond a reasonable doubt that Bosnian Serb forces intended to kill the Bosnian Muslim men of military age in order to destroy the community of Bosnian Muslims in Srebrenica.[38] The Tribunal's Appeals Chamber confirmed the Trial Chamber's findings on this point and affirmed that what happened at Srebrenica was an act of genocide.[39]
Conclusion
Evidence from exhumations, demographic experts, intercepted communications, documents, victim testimony and perpetrator testimony led the Trial Chamber to the following irrefutable conclusions: that Bosnian Serb forces killed between 7,000 and 8,000 Bosnian Muslim men and boys in July 1995; that the victims were either civilians or prisoners of war; that the massacre and the subsequent cover-up operation were planned and well-organised; and that it was an act of genocide. It is worthy of note that since the Judgement against General Radislav Krstić was handed down in August 2001, more evidence has emerged that affirms the Tribunal’s findings. Among them is the Report of the Republika Srpska Commission to Investigate Events in and around Srebrenica from 10 to 19 July 1995. The Commission’s report, which identifies 32 new mass graves, found that “in the period between 10–19 July 1995 many thousands of Bosnians were liquidated, in a manner that constitutes a serious violation of international humanitarian law.”[40]
International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia
Outreach
outreach@icty.org
http://www.un.org.icty/index-b.html
Related Videos
A Cry From The Grave: Srebrenica Genocide
Trnovo Execution
References:
1 Slobodan Milošević has been charged under three indictments for crimes in Bosnia and Herzegovina, Croatia and Kosovo. The charges include responsibility for the massacre of over 7,000 Bosnian Muslim men and boys in Srebrenica in
July 1995.
2 The United Nations Security Council established the ICTY pursuant to its Resolution 827 (1993) on 25 May 1993.
3 Judgement, Prosecutor v. Radislav Krstić, Case No. IT-98-33-T, 2 August 2001, (hereinafter “Krstić Judgement”).
4 Judgement, Prosecutor v. Erdemović, Case No.: IT-96-22-Tbis, Sentencing Judgement, 5 March 1998. Dražen Erdemović pleaded guilty to one count of crimes against humanity for participating in the Branjevo Military Farm executions, for which the Trial Chamber sentenced him to 10 years in prison. The Appeals Chamber revised his sentence to five years for violating the laws or customs of war.
5 Judgement, Prosecutor v. Dragan Obrenović, Case No.: IT-02-60/2-S, 10 December 2003, (hereinafter “Obrenović Judgement”). The Trial Chamber sentenced Dragan Obrenović to 17 years in prison.
6 The Tribunal has also completed first instance trials against Dragan Jokić and Vidoje Blagojević, both of whom the Trial Chamber convicted for participating in the Srebrenica killings. Facts that the Trial Chamber in their case found to be proven beyond a reasonable doubt are consistent with those that have been proven in the Krstić, Obrenović, and Erdemović cases. Also on appeal is the case against Momir Nikolić, who pleaded guilty to participating in the Srebrenica killings.
7 Krstić Judgement, para. 71.
8 Krstić Judgement, para. 80.
9 Krstić Judgement, paras. 73 and 80.
10 Krstić Judgement, para. 80.
11 Krstić Judgement, para. 81.
12 Krstić Judgement, para. 105.
13 Krstić Judgement, para. 106, 116.
14 Krstić Judgement, para. 83, P 523.
15 Krstić Judgement, para. 83, Testimony of Major Robert Franken, T. 2050
16 Krstić Judgement, para. 83, P 684.
17 Krstić Judgement, para. 83, 380–382, P 478. The Trial Chamber found the following two conversations clearly indicated that the word “parcel” refers to Bosnian Muslim prisoner. During an intercepted conversation on 14 July 1995 at 2102 hours, a duty officer in the Zvornik Brigade, Major Jokić, spoke to Colonel Beara and said that there were “big problems with the people, I mean, with the parcel” (Krstić Judgement, para. 383, P 559). In another intercepted conversation on 2 August 1995 at 1240 hours between General Krstić and VRS Colonel Popović, Popović asked Krstić whether someone called “Čiča” was on his way towards him. Krstić stated that he was. Then Popović said, “(h)e went up there because we had some parcels, to check what they know.” Krstić replied “Good” (Krstić Judgement, para. 383, P 851). The Trial Chamber heard evidence that VRS forces were still taking Bosnian Muslim prisoners in August when Krstić and Popović had this conversation. In the proceedings against him, Dragan Obrenović confirmed that they often spoke to each other in code. Obrenović Judgement, Annex B.
18 Prosecutor v. Radislav Krstić, Case No.: IT-98-33, Testimony of Dražen Erdemović on 22 May 2000.
19 Krstić Judgement, para. 234, 239 and 240.
20 Krstić Judgement, para. 75.
21 Krstić Judgement, para. 75.
22 Prosecutor v. Vidoje Blagojević and Dragan Jokić, Case No.: IT-02-60, Testimony of Momir Nikolić on 25 September
2003, T 1959.
23 Obrenović Judgement, Annex B.
24 Krstić Judgement, para. 234.
25 Krstić Judgement, para. 235.
26 Krstić Judgement, para. 78.
27 Krstić Judgement, para. 78.
28 Crimes committed in the area around Srebrenica are the subject of proceedings against Naser Orić, the commander of Bosnian Muslim forces in Srebrenica. Orić is currently standing trial before the Tribunal. See Prosecutor v. Naser Orić, Case No.: IT-03-68.
29 Krstić Judgement, para. 380.
30 Krstić Judgement, para. 240 and 386.
31 Krstić Judgement, para. 116, P 620 and P 619.
32 Krstić Judgement, para. 236.
33 Krstić Judgement, para. 237, 241, P 24/2, P 24/3, P 24/4.
34 Krstić Judgement, para. 241, P 646, P 645.
35 Obrenović Judgement, Annex B.
36 Obrenović Judgement, Annex B.
37 Krstić Judgement, para. 593.
38 Krstić Judgement, para. 594–599.
39 Appeals Judgement, Prosecutor v. Radislav Krstić, Case No.: IT-99-33, 19 April 2004.
40 “Events in and around Srebrenica from 10 to 19 July 1995,” Commission for Investigating the Events in and around Srebrenica from 10 to 19 July 1995, Republika Srpska Government, Bosnia and Herzegovina, Banja Luka, June 2004, p.40.
http://www.bosniafacts.info/web/facts_about_srebrenica.php
Preporod-Interviju, Aziz ef, Šabić, Glavni imam Islamske Zajednice Bošnjaka u Finskoj.
Učinjen je vidan organizacijski iskorak
Nadamo se, inšallah, ubuduće još intezivnijem radu i boljim uspjesima Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj, na čelu sa supruznicima Jardi. Mnogo je toga što smo mi željeli, i želimo, ali nismo uspijevali sami do toga doći. Moram istaći da oni u ovoj našoj saradnji nemaju nikakva druga interesa osim onoga islamskoga, bratskoga - da nam pomognu!" ističe Aziz-efendija
Zbog svoje malobrojnisti, bošnjačka zajednica u Finskoj je dugo vremena i organizacijski zaostajala za ostatkom bošnjačke dijaspore u Evropi. Ali, svi su izgledi, tekuća godina je prekretnica u organiziranju Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj. Najznačajnije detalje organizacijskih iskoraka Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj doznajemo kroz muhabet sa njezinim glavnim imamom Aziz efendijom Šabićem.
Šta je to novo što čini značajan organizacijski napredak Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj?
Aziz ef. Šabić: Mnogo je toga utjecalo na nas najnoviji napredak. Prošle, 2009. godine proveli smo reorganizaciju postojećeg Glavnog odbora IZB u Finskoj, kooptirajuci nekoliko novih članova s kojima smo dobili potrebni kvalitet. I ranije smo mi, na razne načine, pokušavali jačati ustrojstvo naše zajednice, ali, čini se, neprimjerenim načinom i na pogresnim adresama. Ali i to je, elhamdulillah, izašlo na hajr - shvatili smo, ako ništa drugo, da nam se valja, ponajviše, oslanjati na vlastite snage, pouzdati se u dragoga Boga i hrabrije svoje nijjete i potrebe adresirati finskim vlastima. S druge strane, u Finskoj već decenijama egzistira nekoliko jačih nacionalnih muslimanskih zajednica, poput arapske, turske..., među kojima je bošnjačka vazda bivala ponajslabija. Zato smo mi svoj interes vidjeli u formiranju krovne organizacije svih islamskih zajednica u Finskoj. Najprije je to bila Islamska federacija muslimana u Finskoj, koja je kasnije preimenovana u Forum Islamskih zajednica, da bismo danas imali SINE (Muslimanski savez u Finskoj), u koju je uključeno 19 nacionalnih islamskih zajednica. Glavni kreator ovoga projekta je sadašnja presjednica Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj Pia Jardi, Finkinja, muslimanka, udata za Arapa, majka petero djece. Ona je socijalna radnica koja izvrsno poznaje finske zakone. Dugogodišnji je član Centra civilnih incijativa, a kao član SDP-a, najjače finske partije, kandidirana je za finski parlament. Izuzetno aktivna i djelotvorna. Od prije tri godine, zajedno sa svojim mužem, član je naše Islamske zajednice. Još dok je gospođa Pia obnašala funkciju sekretara Muslimanskog saveza, zamolio sam je da nam pomogne. Prihvatila je i tako je krenulo. U reorganiziranom Glavnom odboru IZB u Finskoj Pia Jardi je presjedsjednik, a njezin muž sekretar. Od tada su zaredale aktivnosti. Najprije smo pokrenuli kampanju službenog registriranja članova IZB u Finskoj na osnovu kojega ćemo od Ministarstva, svake godine, dobijati 7 eura finansijske pomoci po članu. Zasada imamo preko 400 registriranih članova. Kampanja je kontinuirana. To nam je omogučilo da, faktički, našu članarinu, po načinu ubiranja i visini, smanjimo i učinimo povoljnijom, jer naši članovi više neće plaćati pojedinačno, već porodično 20 eura godišnje.
Formirali ste i kulturno udruženje Bošnjaka Behar.
Aziz ef. Šabić: Da. Njegovo je sjedište u Helsinkiju, a ja sam njegov predsjednik. Cilj formiranja ovoga udruženja jeste upoznavanje novoga okruženja u kojem živimo sa našim nacionalnim i kultrunim blagom, zarad integriranja u ovdašnje društvo, ali ne asimiliranjem, već da nas prihvate sa svim nacionalnim, vjerskim i kulturnim vrijednostima koje baštini naš narod. I na kraju, dobili smo dva nova dzemaata - u Turkuu i, sjevernije, u oblasti Österboten. U isto vrijeme u Turkuu je nanovo proradio Bosnjački kulturni centar. U džematu Österoden, pored ostalih aktivnosti, imamo jednu muallimu koja u školama predaje vjeronauku na bosanskom jeziku. U Helsinkiju smo već duže vremena na dobrom putu da riješimo pitanje vlastitih prostorija. Skupili smo poprilično sredstva i nadamo se uskoro, inšallahu teala, da ćemo odabrati neki prostor.
Otkud bračni par Jardi, Arap i Finkinja, u Bošnjackoj zajednici i šta je ta zajednica dobila s njihovim angažiranjem?
Aziz ef. Šabić: Sa supruznicima Jardi Islamska zajednica Bošnjaka je dobila mnogo. Kada nam je, kroz svo ovo proteklo vrijeme rada u nastojanju da poboljšamo svoje stanje, ponestalo snage i ideja došli su nam Jardijevi s puno novih kvalitetnih ideja i potrebnoga umijeća da te ideje odjelotvorimo. Već sam objasnio odkuda oni s nama. Ja sam ih zamolio da nam pomognu, a oni su to željeli i - evo već baštinimo, elhamdulillah, godinu dana plodotvorne saradnje. Nadamo se, inšallah, ubuduće još intezivnijem radu i boljim uspjesima Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj, s njima na čelu. Moram istaći da oni u ovoj našoj saradnji nemaju nikakav drugi interes osim onoga islamskog, bratskog - da nam pomognu!
Čini se da je, zasada, najplodonosnija tekovina IZB u Finskoj zvanično registriranje njezinoga članstva, od čega će ona imati značajnu finansijsku podršku od države Finske?
Aziz ef. Šabić: Registracija je veoma značajna za budući rad, jer, zamislite, kada dostignemo cifru od 2 000 registriranih Bošnjaka koja će nam to biti financijska korist - 14.000 eura godišnje direktne pomoći od države! A, još mnogo toga je pokrenuto i u fazi ostvarivanja, poput jedne sveobuhvatnije reorganizacije Islamske zajednice u Finskoj, prvenstveno u smislu prestruktuiranja sadašnje strukture u Savez islamskih zajednica. U toku su dogovaranja načela kako sve to izvest i ustrojit. Posljedice toga su, već, očitovane kroz dovođenje dvojice studenata iz Bosne u dzemate Turku i Österboten za teravih-imame tokom ovogodišnjeg ramazana. U ovim džematima je značajna koncentracija našeg naroda i mi u saradnji s njima iznalzimo mogućnost da im osiguramo uvjete za stalne imame.
Islamska zajednica Bošnjaka u Finskoj je tokom tekuće godine vidno uznapredovala i organizacijski, i na teritorijalnoj širini?
Aziz ef. Šabić: Mi smo i do sada imali aktivnosti, ali nismo uspijevali naš svijet otrgnuti iz duhovne pasivnosti. Hvala Allahu, evo smo uspjeli otkloniti i tu najtežu prepreku - pokrenuti i zainteresirati bošnjački narod za poboljšanje vjerskoga života. Uistinu je teško ako ljudi oko sebe ne vide potrebu za vjerom, podučavanjem djece, zajedničkim klanjanjem i slično. Činjenica je i to da smo bili, a i danas smo, dosta razasuti po cijeloj Finskoj, što nam je rad puno otežavalo. Tako smo, mahom, u svakom gradu imali po nekoliko zainteresiranih osoba ili porodica za vjerski život, pa im mi, s naše strane, i nismo mogli ništa pomoći. Danas evo, elhamdulillah, imamo tri aktivna džemaata i sve je mnogo lakše i drukčije.
Kruna toga je i angažiranje dvojice studenata iz Bosne, po prvi put, teravih-imama u Finskoj?
Aziz ef. Šabić: I to je rezultat našeg rada i plod potaknute zainteresiranosti našeg naroda u novim džemaatima, u kojima, evo, imamo teravih-imame. Znate, mi svake godine ponudu Rijaseta IZ u BiH o potrebi angažiranja teravih-imama iz Bosne proslijedimo našem narodu širom Finske, ali do ove godine nismo imali niti jednog zahtjeva sa terena, jednostavno nije bilo interesa. Sada već ljudi uviđaju nedostatak dohovnog vođe, imama, osjećaju koji je to bio gubitak, i za njih i za njihovu djecu, što nemaju imama u mijestima boravka i rada. Ovo je po prvi put da imamo teravih-imame i, prema informacijama koje dobivam sa terena, dobili smo vrijedne imame. Ovim putem iskreno se zahvaljujem Uredu za bošnjačku dijasporu Rijaseta IZ u BiH koji nam je poslao dvojicu vrijednih i, uistinu, pouzdanih studenata Mahira Ćosića i Amela Šehovića. Također se zahvaljujem i našim vrijednim džematlijama, Bošnjacima iz Turkua, Raisia, Närpesa, Korsnäsa i Malaxa, koji su pokazali punu organizacijsku zrelost i prihvatili ove naše imame u ovogodisnjem ramazanu.
Treba, svakako, kazati da smo, posebno tokom ramazana, uspješno organizirali razne skupove, druženja, obilježili sve značajne mubarek dane i noći iz islamskoga kalendara, te se uključili u razne akcije prikupljanja pomoći, kako za nas ovdje u Finskoj, tako i u našoj Bosni i dijaspori, poput akcija za kupovinu zemljišta za gradnju Islamskog centra u Ljubljani.
Ne odlazite na sumnjive iscjeliteljske seanse!
Utorak, 26 Oktobar 2010
http://islambosna.ba/index.php/islam/fikh/18809-ne-odlazite-na-sumnjive-iscjeliteljske-seanse
Aktivnosti navodnog marokanskog iscjelitelja Mekija Torabija u Sarajevu izazvale su veliku pažnju javnosti. Neuobičajeno velika medijska pozornost prati ovog iscjelitelja, čemu pridonosi njegova spremnost da učestvuje i gostuje u različitim medijima, što mu još dalje pojačava propagandu i marketing. Također, veliki je broj poziva i različitih vrsta upita upućenih Islamskoj zajednici u kojima se traži mišljenje ili neka preporuka.
Dati cjelovit stav o bilo kojem, pa tako i ovom, pitanju zahtjeva prikupljanje relevantnih informacija i potpun uvid u različite aspekte problema. Dolazak Torabija u Sarajevo i njegov rad prati niz nepoznanica i postoji mnogo pitanja na koje do sada nije bilo zadovoljavajućeg odgovora. Nisu prezentirani argumenti koji bi išli u prilog uvjerenju da se ovaj rad može smatrati u granicama onoga što islam prepoznaje kao legitimne metode duhovnog liječenja i iscjeljivanja. Naravno, medicina i druge znanstvene discipline su pozvane da daju svoje sudove o njegovim metodama i bioenergetskim sposobnostima i u tim segmentima IZ nije pozvana da se očituje. U onom dijelu koji se odnosi na islamske izvore, referira na islamske metode moguće je očitovanje IZ.
Fetva-emin: Seanse s islamom nemaju ništa zajedničko
Dr. Enes Ljevaković fetva-emin Vijeća za fetve Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ranije je iznio svoju sumnju u Torabijeve aktivnosti i kazao da se ne može preporučiti odlazak na iscjeliteljske seanse, iskazujući bojazan da se radi o obmani za lahkovjerne. Nakon određenih novih saznanja, dr. Ljevaković ističe ne samo da se ne može preporučiti odlazak, nego traži od muslimanima da ne idu na seanse Mekija Torabija koje nemaju ništa zajedničko s islamom. U posljednjem stavu koje je dostavio Rijasetovom web portal dr. Ljevaković ističe:
- Više puta smo naglasili u odgovorima na pitanje u vezi odlaska na Torabijeve seanse da Islamska zajednica nema ništa s njegovim dolaskom, boravkom i "ordiniranjem" u Sarajevu. Prvih dana njegovog "iscjeliteljskog" djelovanja u Sarajevu govorilo se o tome da je riječ o liječenju tzv. bioenergijom, a budući da je ona još uvijek nepoznanica, izražavali smo stanovitu rezervu spram takvog načina liječenja dok se to pitanje dodatno ne razjasni. Od početka je, također, bilo primjetno da se tokom seanse, kada je riječ o tretmanu žena, Torabi ne pridržava islamskih propisa. To što spomenuti (ili bilo koji drugi) čovjek tvrdi da je hafiz, da klanja namaz itd., ne utiče na šerijatsko-pravnu kvalifikaciju njegovih djela.
Nadalje, kako ističe dr. Ljevaković, dodatno razjašnjenje ovog fenomena dao je sam Torabi tokom više nastupa u medijima tvrdnjama da on "energiju" dobija od nekakvih "bića kornjačolike kože", visine 60 ili 80 cm sa pet ili više neidentificiranih "planeta", koje on vidi, s kojima komunicira i koji mu, uz energiju, daju i uputstva šta da radi i kako da postupa.
- Ovakvim tvrdnjama, ako im se može povjerovati, Torabi je sam sebe razotkrio i demaskirao kao osoba koja ima veze s tzv. džinskim svijetom, što inače tvrdi ulema u njegovoj domovini Maroku. Doduše, Torabi se donekle ogradio tvrdnjom da Allah daje izlječenje kome hoće, ali spominjanje tih "bića" ostaje veoma upitno. Pozivanje na ta "bića" i sama seansa doima se kao magijski ritual. Ulema u arapskom svijetu se, također, ograđuje od njegovih djelatnosti, ocjenjujući ga bolesnom i opsjednutom osobom. Sve gore rečeno dovoljan je indikator da snažno preporučimo muslimanima da se okane odlaska na krajnje sumnjive seanse koje s islamom i njegovim sistemom duhovnog usmjerenja i liječenja (namaz, post, učenje Kur'ana, zikr, dove...), medicinskom naukom i sa zdravim razumom nemaju ničeg zajedničkog, ističe u najnovijem stavu fetva-emin Vijeća za fetve Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Rijaset.ba
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Istina o Mekkiju Turabiju
Piše: Sanel Ramić
23.10.2010
http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=5023:istina-o-mekkiju-turabiju&catid=58:aktuelno
Posmatrajući današnju situaciju u svijetu, možemo primijetiti da se mnogi ljudi žale na psihička i duševna oboljenja. Razni stresovi, uznemirenosti, potištenosti, nemir u duši i tijelu, postali su, nažalost, jedna od karakteristika ovog vremena, zbog čega mnogi ljudi traže spas u odlascima raznim vračarima, gatarima,sihirbazima, bioenergičarima, tražeći od njih neko rješenje, čudo koje će jednostavno od njih otkloniti sve te probleme i kušnje. Razlog njihovog odlaska može biti i njihovo neznanje, nepoznavanje suštine posla kojim se bave dotični prevaranti, ili jednostavno slabost imana - vjere u Jednog i Jedinog Gospodara i Tvorca, jedinog Znalca tajnog i skrivenog (gajba), onoga što je bilo i što jeste, Onoga koji jedini daje lijek i od bolesti štiti, koji nas je uputio na načine ispravnog liječenja, naredivši nam da slijedimo najodabranijeg čovjeka - Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji nas je ostavio na čistoj stazi i jasnom putu, koji se jasno razlikuje od zablude.
U odlascima takozvanim iscjeliteljima i čudotvorcima, koji sve probleme rješavaju, krije se velika opasnost po vjerovanje iz jednostavnog razloga što to sadrži oslanjanje i vezivanje duše za nekoga drugog mimo Gospodara svjetova, Stvoritelja svega stvorenog, a istovremeno takvo postupanje predstavlja kršenje Poslanikovih, neka je na njega Allahov mir i spas, naredbi. Istina je da su se čuda dešavala poslanicima kao dokaz njihova poslanstva i njihove velike pobožnosti. Da je ovaj dar mogao imati obični čovjek, to ne bi bila nikakva mudžiza niti dokaz poslanstva, jer poslanstvo je zapečaćeno smrću posljednjeg Poslanika, koji nam je nagovijestio da poslije njega nema poslanika, ali da će se pojaviti veliki broj varalica i onih koji će sebi pripisivati čuda i poslanstvo.
Ovom prilikom želimo upozoriti naš narod na opasnost od raznih smutljivaca, prevaranata i sihirbaza, a posebno na osobu pod imenom Mekki Turabi koji ovih dana boravi u Sarajevu. Naime, Mekki Turabi tvrdi da liječi od gotovo svih vrsta bolesti, što je bio dovoljan razlog da veliki broj ljudi svakodnevno odlazi kod njega, tražeći lijeka za svoje bolesti. Zbog obaveze koju imamo pred Uzvišenim Allahom i Njegovom čistom vjerom, dužni smo ukazati na sljedeće: Ko je taj čovjek, da li su njegove metode ispravne i prihvatljive u našem vjerovanju, i kakva se opasnost po našu vjeru krije u odlasku takvom čovjeku. Kako bismo razotkrili famu koja je nastala oko Turabija, navest ćemo neke od Mekkijevih tvrdnji koje su suprotne islamskom vjerovanju, a iza kojih se krije velika opasnost po muslimanski narod.
Mekki Turabi tvrdi da liječi metodom koja je danas poznata kao "bioenergija", odnosno dodirujući svojom rukom tuđi dio tijela prenosi svoju pozitivnu energiju na dotičnu bolesnu osobu. Svoju navodnu obdarenost smatra "Božijim darom", tvrdeći da energiju dobiva sa pet planeta, odnosno to nije energija iz naše dimenzije, već je to posebna vrsta energije koju samo on dobiva i bez koje, kako izjavljuje, ne bi bio u stanju da živi na ovom svijetu. Nadalje, Turabi tvrdi da tu energiju dobiva u samo jednom djeliću sekunde, iako je ta "planeta" udaljena od njega na milione svjetlosnih godina i uopće se ne nalazi u Sunčevom sistemu.
Posebna specifičnost u vezi sa ovim ''iscjeliteljem'' dolazi do izražaja u tvrdnji da može liječiti preko slike, jer dodirom slike ta energija automatski utječe na oboljelu osobu.
Predstavu o ovom nadriliječniku jasnijom čini i izjava njegovog asistenta koji tvrdi da se osobe koje dolaze kod Turabija nekada ustručavaju da kažu od čega boluju, ali to i ne moraju kazati jer Turabi zna od čega pate i gdje tačno osjećaju bol?! Na upit jedne voditeljice da li joj je neko bacio čini, postavio sihr i da li je u njoj džinn (šejtan), Mekki je nakon samo jednog pogleda odgovorio da ona nema problema sa ''crnom magijom''. Ovo su samo neke Mekkijeve tvrdnje koje se suprotstavljaju islamskom učenju, a koje on koristi kao dokaz za svoju iscjeliteljsku moć. Međutim, svakome razboritom muslimanu koji iole poznaje islamske principe, upravo su ove tvrdnje dokaz njegove obmane i skrivanja iza ove čiste vjere.
Naši cijenjeni učenjaci ukazali su na osobine i djela po kojima se može prepoznati sihirbaz, vračar i sl., upravo zbog njihovih, u svijetu sve češćih, tvrdnji da su dobri muslimani od Boga obdareni posebnim darom, privlačeći na taj način mase vjernika. Učenjaci kažu: "Ako čovjek ode kod sihirbaza, i sihirbaz počne govoriti o razlozima njegovog dolaska prije nego što ga ovaj o tome obavijesti, odnosno počne pogađati njegove tegobe, to ukazuje na činjenicu da je dotična osoba sihirbaz (vračar), jer govori o stvarima gajba, nevidljivog i nepoznatog. Samo Uzvišeni Allah poznaje nevidljivi svijet, odnosno gajb:
'Reci: Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne poznaje nevidljivo.' (prijevod značenja En-Neml, 65).''
Druga sporna tvrdnja odnosi se na liječenje preko slike, što je jasan znak da su njegove metode neispravne i da je i sam sihirbaz.
Neke od osobina sihirbaza evidentne su upravo kod Mekkija Turabija. U vezi s tim nameću se sasvim logična pitanja: Kako to da Turabi zna šta je dotičnoj osobi, gdje je njeno bolno mjesto, kako zna da nije opsihrena, a nije osobu ni dodirnuo, niti mu je išta kazala? Na ovo pitanje, islamski su učenjaci dali vrlo jasan i jednostavan odgovor: "Svaki čovjek ima svog karina - šejtana, koji je zadužen za njega, navraćajući ga na zlo, tako da taj njegov šejtan posjeduje znanje o njemu, jer je uz njega, zna šta radi, šta čini, od čega boluje i sl. Kada takva osoba ode sihirbazu - a ovdje Turabiju - Turabijev ili sihirbazov karin - šejtan dobije informacije nevjerovatnom brzinom od šejtana osobe koja je došla dotičnom sihirbazu, što izaziva divljenje ljudi u pogledu dotičnog sihirbaza i njegove moći. Međutim, da bi ovaj sihirbaz posjedovao takvu vrstu moći, mora uraditi stvari koje ruše njegovu vjeru, vjeru u Jednog Allaha, subhanehu ve te'ala, od kojih se kosa diže na glavi, da bi mu tek nakon njegovog nevjerovanja, taj isti džinn ili šejtan postao potčinjen (komuniciranjem sa džinnima i šejtanima, sihirbaz dolazi do određenih informacija o čovjeku koji mu dolazi, i upravo time kod naivaca zadobija povjerenje). Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije posjedovao znanje o nevidljivom svijetu, osim Allahovom voljom, putem meleka Džibrila, što jasno ukazuje da su za to odabrani samo posebni ljudi (poslanici), kojima je dolazila objava od Uzvišenog Gospodara. Otuda, svaki onaj koji tvrdi da posjeduje znanje o gajbu – veliki je lažac (dedžal). Naš Gopodar je kazao za poslanika, Muhammeda, alejhis-selam, u svojoj plemenitoj Knjizi:
"Reci: 'Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam nevidljivo, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.'" (Prijevod značenja El-A'raf, 188.)
Čovjek koji tvrdi da poznaje nešto od nevidljivog svijeta, mora kazati da do te spoznaje dolazi ili putem meleka ili putem džinna. Kako god da odgovori, odgovor je neispravan. Ako kaže putem meleka, pa meleki su bili zaduženi samo za poslanike, a poslije poslanika Muhammeda, nema više poslanika, a ako, pak, kaže putem džinna, onda je jasno da je sihirbaz.
Što se tiče Turabijeve varke da to čini besplatno, sugeriramo da razumni razmisle o sljedećim činjenicama: Koliko šlepera flaširane vode dnevno proda Sarajevska pivara, koliko se zaradi na ulaznicama, koliko za parking, ko stoji iza potpisanih ugovora između dvorane Zetra i onih koji profitiraju? Sama činjenica da svakoj osobi poručuje da treba da dolazi svaki dan - a broj se svakodnevno povećava (prije nekoliko dana mediji su prenijeli informaciju da ga je posjetilo 25.000 ljudi), upućuje na ogromnu zaradu, a sami procijenite kome idu pare!
Žalosno je da danas ljudi koje je Uzvišeni Allah odlikovao nad ostalim stvorenjima podarivši im pamet, izigravaju umno zaostale osobe odobravajući i odazivajući se na Turabijeve ''medicinske seanse''. Zar je moguće da se pametna i razumna osoba dovede u situaciju da ode kod tog "bolesnika" i kaže: "Molim te, osjećam zamor, bol, otkloni to od mene", ili da, iako je zdrava, traži zaštitu od bolesti u budućnosti, a Turabi posebnim dodirom otkloni sve probleme hiljadama ljudi?!
Svaka pametna osoba smatrat će ovo ''liječenje'' jednom običnom lakrdijom i na sve načine udaljit će se i ograditi od ovakvih kvaziiscjelitelja, jer normalnoj i pametnoj osobi, a prije svega vjerniku u Allaha Uzvišenog, uopće ne dolikuje da odlazi na takva mjesta.
Islamski učenjaci iz Maroka i arapskih zemalja ogradili su se od Turabijevog načina liječenja i nazvali ga prevarantom i sihirbazom, ujedno zabranjujući odlazak njemu zbog liječenja.
Na kraju ćemo navesti još jednu veliku obmanu i prevaru Mekkija Turabija, u koju smo se lično uvjerili. Naime, dječak koji je došao kod Turabija u invalidskim kolicima, Alen Cufaj, vjerovatno poznat svima iz medija, na čudo svih prisutnih, navodno po prvi put ustaje iz kolica. Majka ushićena vrišti od sreće, tvrdeći da prvi put ustaje i hoda uz njenu pomoć!!! To je jedan od najvećih dokaza da Turabi čini "čuda". Majka dječaka Alena Cufaja, koji je u tom trenutku ustao iz kolica, javno tvrdi da Alen prije toga nije hodao, niti je imao tretmane u Fojnici i sl.
Međutim, šta je istina? Dječak Alen Cufaj odavno je poznat terapeutima na sarajevskoj Pedijatriji - gdje je dolazio na fizikalnu terapiju - koji odgovorno tvrde da Alen, na isti ovaj način koji su ljudi imali priliku vidjeti, hoda već pet godina, a također je bio na rehabilitaciji u Fojnici tri puta, i zgražavaju se nad činjenicom da neko može izvesti takvu prevaru!
Allahu ekber, koje laži i obmane od strane Turabija, kojima je asistirala i dječakova majka!
Kakvu korist ima ovaj dječak i njegova majka? Turabi je obećao da će dijete imati besplatan tretman kod njega u Maroku. Kakvu korist od toga ima Turabi? Suvišno je i kazati da će ovaj dječak biti primjer kako on "diže na noge čak i osobe iz kolica", kako čuda pravi, dakle, bit će najbolji vid reklame za njegovo djelo.
Naš Gospodar kazao je u Kur'anu:
"I reci: 'Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!'" (Prijevod značenja El-Isra, 81.)
Kako Turabijeve terapije predstavljaju očigledni sihr, vradžbinu i šejtanski posao, neophodno je upozoriti na opasnost podvrgavanja takvom načinu ''liječenja'' i s tim u vezi navesti dvije predaje našeg Poslanika, alejhis-selam, koji kaže:
''Ko ode gataru, pa ga pita o nečemu, neće mu biti primljen namaz 40 dana.'' (Muslim);
''Ko dođe gataru, pa povjeruje u ono što govori, takav je zanijekao ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.'' (Ebu Davud)
Molim Allaha da naš narod uputi na Pravi put, da nam istinu pokaže istinom, pa da je slijedimo, a zabludu zabludom, pa da se klonimo njenih tmina! Amin!
DAREŽLJIVOST U RAMAZANU
Braćo i sestre!
Darežljivost je jedna od najljepših duhovnih osobina čovjeka. Mnogobrojni su oblici i načini međusobnog darivanja ljudi. Samo oni koji s radošću darivaju, osjećaju slast takvih plodova još na ovome svijetu. Oni koji tako čine u srcima, uzgajaju plemenito bilje koje će ih liječiti kada se tamni oblaci nadviju nad njihovim životima. A ako dođu teški dani, dobročinitelji će osjetiti kako ih sreća ispunjava, kako se na njihovu dušu spušta spokoj i olakšanje. Činjenje dobra je poput mirisa; koristi i onome ko ga nosi, onome ko ga prodaje i ko ga kupuje. Sve što ljudi čine, čine za sebe jer, svako dobročinstvo bit će mu višestruko uzvraćeno.
Allahov Poslanik kaže: “Dobra djela čuvaju čovjeka od nesreće i zlih posljedica. Milostinja koja se daje tajno, ublažava Allahovu srdžbu. Pažnja koja se iskazuje prema rodbini produljuje život. Svako dobro djelo smatra se sadakom.” (Taberani)
Ramazan je prava prilika za darežljive, jer je to mjesec sveopćeg dobra. Allah ljude najviše dariva u ovom mubarek mjesecu. U prvoj trećini ramazana Allah dariva Svoju milost, u drugoj trećini oprost od grijeha, a u trećem dijelu ramazana Svoju zaštitu od džehennemske vatre. Uzvišeni Allah je upravo u ramazanu, u noći Lejletul-kadr, podario čovjeku Svoju Uputu. Bio je to početak objave Kur'ana. Milostivi Allah, učinio je ramazansko vrijeme izuzetnim i posebnim. To je vrijeme kada se ljudska srca oslobađaju škrtosti i postaju otvorena. Post suzbija želju za gomilanjem imetka, odnosno čini ljude velikodušnim i potiče ih na suosjećanje sa slabim i nemoćnim. U ovom mjesecu čovjek najviše čini sedždu. A kada čini sedždu, onda je najbliže Allahu. Kada je čovjek blizu Allahu, blizu je i ljudima, a tada su ljudska srca najdarežljivija. Kaže Resulullah, s.a.v.s.: “Darežljiv čovjek blizak je Allahu i ljudima; blizu je Dženneta, a daleko od vatre. Škrt čovjek je daleko od Allaha i daleko od Dženneta, a prikučen vatri džehennemskoj. Darežljivi neznalica bliži je Allahu od pobožnog tvrdice.” (Tirmizi) Zbog svega navedenog, i naša darežljivost treba da dođe do izražaja posebno u ovim ramazanskim danima.
Brojni su kur'anski ajeti koji nas podstiču da trošimo svoje imetke za misiju vjere kao i ispomoć onima koji su siromašni i nezbrinuti. Imetak koji se nađe kod vjernika Allahov dar i blagodat. Allah obasipa ljude ni'metima iz Svoga obilja i dobrote. Zbog toga Allah zahtijeva od vjernika da na dar uzvrate uzdarjem, tako što će dijeliti od onoga što imaju. Na taj način se vjernici oslobađaju škrtosti i izgrađuju svoju dobrotu, solidarnosti i plemenitosti. To je najljepši način iskazivanja zahvalnosti za darovana dobra.
Uzvišeni Allah nas upozorava: Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu, da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao. Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje. (El-Isra', 29-30)
Darivanjem se čovjek najuspješnije liječi od sebičnih strasti, i straha od bijede i siromaštva. Allahov Poslanik je primjer darežljivosti i ljudskog dobročinstva. Nikada nije odbio nekoga ko bi od njega nešto tražio, niti se srdio na onoga ko bi od njega nešto molio. Pozivao je darežljivosti i časti, a korio škrtost i suzdržanost u udjeljivanju. Njegova hrana bila je pristupačna svima, negove ruke su bile blagodarne, njegova prsa prostrana, ćud blaga, a lice nasmijano. Njegovo dobročinstvo se prelivalo na ljude oko njega. Često je govorio svojim ashabima da je “darežljiv čovjek draži Allahu od pobožnog.” (Tirmizi) Jedne prilike rekao je okupljenim ashabima: “Svaki musliman dužan je da udjeljuje.” - A ako nema, Allahov Poslaniče?-, upitaše. “Pomoći će na bilo koji način onome kome je pomoć potrebna”, odgovorio je. - A ako ni to ne može, Allahov Poslaniče?-, upitaše ponovo ashabi. Odgovorio je: “Neka radi ono što je dobro i neka se suzdržava od zla, to je za njega sadaka.” (Buhari)
“Darežljivost je jedno od džennetskih stabala čije se grane spuštaju i na ovaj svijet, pa ko se uhvati za jednu od njegovih grana ona će ga uvesti u Džennet. Škrtost je jedno od džehennemskoh stabala, čije se grane spuštaju i na ovaj svijet, pa ko se uhvati za jednu njegovu granu ona će ga uvesti u Džehennem.” (Bejheki)
Pripovijeda se da je Allahov Poslanik jedanput našao nekog čovjeka da se drži za zastor Kabe i moli za oprost svojih grijeha. On ga upita kakav mu je grijeh, na što mu ovaj odgovori: - Moj grijeh je veći nego što ga mogu izreći.- Muhammed, a.s., ga je nekoliko puta pitao, da nije ovo ili ono, a on mu je svaki put odgovarao da je još i veći nego što Muhammed, a.s., misli. Na koncu je rekao da je on bogat čovjek, ali da mu je jako teško kad mu dođe siromah da zatraži pomoć i da ga to peče u grudima kao vatra. Muhammed, a.s., mu je na ove njegove riječi rekao: “Udalji se od mene, da i mene ne zhvati vatra. Tako mi Onoga ko me je odlikovao poslanstvom i poslao me da povedem svijet pravom stazom, kad bi hiljadu godina suznih očiju molio, a ostao takav kakav si, okusio bi džehennemsku vatru.”
Slijedeći primjer Poslanika, skoro da nema ni jednog ashaba koji nije za svoga života uvakufio nešto od svojih nekretnina na trajno korištenje zajednice muslimana. Uglavnom su to bila najljepša i njima najdraža zemljišna dobra. Na ovakve postupke navodile su ih Allahove riječi iz Kur'ana časnog: Nećete postići zadovoljstvo sve dok ne budete dijelili ono što vam je najdraže... (Alu 'Imran, 92) Međutim, i druge vidove darivanja u životnu praksu muslimana uveo je Allahov Poslanik, Muhammed, a.s.
Neka darivanja islam je učinio obaveznim onima koji za to ispunjavaju uslove, kao što su: zekat i sadekatul-fitr. Allahov Poslanik kaže: “Davanje zekata neće nikada umanjiti imetak.” (Taberani) Naprotiv, izvršenje obaveze zekata uzrokuje rast imovine. Dajući imovinu siromašnim i onima koji su je potrebni, ona se stavlja u promet, i tako ispunjava svoju osnovnu svrhu. Allah, dž.š., kaže: Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje. (Sebe', 39) Sadekatul-fitr je obaveza (vadžib) svakom slobodnom muslimanu koji posjeduje nisab, to jest, toliko imovine koja pretiče preko njegovih svakodnevnih potreba. To je ramazanska manifestacija lične brige za misiju islama na našim prostorima davanjem svojih vitara i zekata u Fond “Bejtul mal”. Time učvršćujemo našu Zajednicu.
Ramazan je vrijeme kada se trebamo obazrijeti oko sebe i vidjeti ima li naša zajednica kakvu korist od nas i da li mi svoje imovinske dužnosti izvršavamo na pravilan način. “Muslimani moraju uraditi svoj dio zadaće kako bi od života jednih pored drugih došlo do života jednih sa drugima, pa do života jednih za druge”. (M. W. Hofman) Allah nagrađuje prema nijetu i uloženom trudu. Daje se onoliko koliko se dužno i koliko se može. Kakva je korist od naših ibadeta, kao što su namaz i post, ako su u nama usahnuli, ili potpuno zamrli osjećaji za islam, za solidarnosti, ako se razmećemo u izobilju i obilnim iftarima, dok nam je vjera i misija ugrožena i dok drugi pate i gladuju. Muhammed, a.s., kaže da je Uzvišeni Allah rekao u hadis-i kudsijji: “Moj robe dijeli, a Ja ću tebi dati.” (Buhari, Muslim) Duhovno bogatstvo nije nešto što se ne da provjeriti. Naprotiv! Njegovi plodovi su očiti u materijalnom svijetu.
Sa duhovnom stagnacijom muslimana, blijedila je potreba da se nešto uvakufi, ili daruje. Prevelika naklonost ovosvjetskim materijalnim dobrima navodi ljude na pretjeranu škrtost. Allah u Kur'anu upozorava: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i sve zna! (El-Bekare, 268) Allahov Poslanik je jednom prilikom upitao ashabe: “Kome od vas je draži imetak njegovih nasljednika nego njegov lični imetak?” - Božiji Poslaniče, nema niko među nama da više voli tuđi imetak nego svoj, - odgovoriše ashabi. Poslanik dodade: “Čovjekovo je od imetka ono što potroši u dobročinstvo, a sav preostali imetak nije njegov, nego njegovih nasljednika.” (Buhari i Muslim) Zato nam je dužnost da za života daruje koliko može. Svjedoci smo sudskih sporova oko naslijeđa. Tada, umrlog skoro da niko i ne pominje, pogotovo ne po lijepom. Zbog toga je razumno da se o sebi na vrijeme pobrinemo.
Mi živimo u vremenu ekonomske krize i sve izraženije podjele ljudi na bogate i siromašne, što povećava i našu međusobnu otuđenost i udaljavanje jednih od drugih. Ovo je vrijeme kada bogati i moćni imaju priliku da pokažu svoju ljudskost, plemenitost i islamsku zrelost. Trebamo znati da smo svi mi, u odnosu na Allaha siromasi i da ovisimo o Njegovoj dobroti i pomoći. Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! (El-Bekare, 284) Kada dajemo, dajemo samo ono što je nama dato, dakle, ne dajemo svoje, nego tuđe. Ipak, za sve što darujemo, mi dobivamo višestruku Božiju nagradu. Ne zaboravimo da je prava darežljivost samo onda kada dajemo bez primisli o zahvali ili vlastitoj koristi. Kad dajemo i pri tome očekujemo zahvalnost, mi ne darivamo nego pozajmljujemo. Sreća je u darivanju i primanju, a ne u zadržavanju i otimanju. Neka se svako od nas, u ovim mubarek danima, provjeri na vagi darežljivosti, vidjet će koliko je otvorio svoje srce i koliko je sretan.
Gospodaru naš, podari nam još više iz Svoga obilja, duhovnog i materijalnog; učini nas tako darežljivim, da sa radošću darivamo i zahvalnošću dar prihvaćamo; podari nam bereket u imetcima našim, porodicama našim i budi zadovoljan sa postupcima našim. Amin!
Šefko Sulejmanović
Hadžili/Kurban Bajram je pred nama...
Ove godine, ovim povodom, u saradnji sa našim Bošnjacima iz Narpesa, Vaase, Malaksa i ostalih mijesta u ovom kraju, Bajram namaz će se klanjati u Narpesu na adresi Yttermark söff. Obavještavamo sve zainteresovane koji su u mogučnosti da iskoriste ovu priliku i odazovu se ovoj kurban bajramskoj svečanosti i zajedničkom klanjanju Bajram namaza. Bajram namaz će se, ako Bog da, klanjati u petak, 27.11.2009 god., sa početkom u 10 sati i 15 minuta.
Bajram šerif mubarek olsun!
Istovremeno, zahvaljujemo svima onima koji su svoje kurbane uplatili preko Islamske Zajednice Bošnjaka u Finskoj i molimo Allaha dž.š. da ukabuli/primi sve vaše/naše kurbane. Amin! Pozivamo sve one koji to još nisu učinili a žele, da to što prije učine jer je preostalo malo vremena. Uplate se vrše do 20.11.2009.
EUROPSKA HUTBA
REISU-L-ULME DR. MUSTAFE CERIĆA
Povodom 11. jula, 2009.
Dan sjećanja Europske Unije na srebrenički genocid
Draga braćo i sestre,
Dolazak islama u Europu je prirodna stvar kao što je i dolazak judaizma i kršćanstva. Nijedan vjerovjesnik Božji nije porijeklom iz Europe.
Prema tome, nijedna vjera u Europi nema pravo prvenstva na temelju geografije. Sve tri ibrahimovske tradicije – judaizam, kršćanstvo i islam pripadaju Europi pa stoga Europa ima pravo, odnosno obavezu da ih tretira kao svoje.
Islam je došao u Europu kroz dvoja vrata: kroz vrata iberijskog poluotoka u osmom stoljeću i balkanskog poluotoka u četrnaestom stoljeću.
Osam stoljeća islamskog prisustva u Andaluziji, Španiji, proizvelo je jedinstvnu tradiciju međureligijske i međukulturne tolerancije kao i akademsku slobodu koja je uveliko pomogla Europi na njezinom putu ka humanizmu i renesansi.
Nažalost, ideja andaluzijske tolerancije nije preživjela europsku povijest.
Allahovom milošću, islam je preživio na balkanskom poluotoku unatoč teškoćama kojima su muslimani bili izloženi tokom zadnjeg stoljeća od kojih je najbrutalniji bio genocid u julu 1995. god. u bosanskom gradu Srebrenica, koji je u to vrijeme bio zaštićena zona shodno rezoluciji Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih Nacija.
Za nekoliko dana brutalnog napada više od 8.000 muslimana – starijih osoba i dječaka, koji su tražili spas u oblasti pod kontrolom Zaštitnih Snaga Ujedinjnih Nacija (UNPROFOR), masovno su poubijale srpske vojne snage pod komandom generala Ratka Mladića te paravojnih jedinica, uključujući i srbijanske neregularne policijske jedinice koje su prešle na bosansku teritoriju iz Srbije.
Blizu 25.000 žena, djece i starijih osoba nasilno su deportovani, što predstavlja najveći čin ratnog zločina u Europi od Drugog svjetskog rata.
Zbog toga, Europski Parlament je smatrao da je institucionaliziranje 11. jula kao dan sjećanja najbolji način da se iskaže poštovanje prema žrtvama srebreničkog genocida.
Otuda je Europski Parlament sa većinom od 565 glasova usvojio rezoluciju 15. januara, 2009. god. o Srebrenici kojom se poziva na sjećanje i poštivanje žrtava zločina; kojom se izražava sućut i solidarnost sa porodicama žrtava, od kojih veliki broj još živi u neizvjesnosti u vezi sa sudbinom njihovih rođaka; kojom se ukazuje da se ovaj neprestani bol uvećava neuspjehom da se odgovorni za zločine privedu pravdi.
Također, Europski Parlament poziva Europsko Vijeće i Europsku Komisiju da na odgovarajući način obilježi godišnjicu srebreničko-potočarskog genocida tako što će podržati rezoluciju Europskog Parlamenta da se 11. juli proglasi danom sjećanja na srebrenički genocid u svim državama članicama Europske Unije, kao i da se pozovu sve države zapadnog Balkana da urade isto.
Žrtve srebreničkog genocida su svjesne da se prošlost ne može promijeniti, ali cijene što im se priznaje bol i patnja od strane Europske Unije kao znak da se genocid neće više ponoviti nigdje i nikome.
Ne samo muslimani u Europi, već svi ljudi dobre volje cijene što životi nevinih bosanskih dječaka nisu zaboravljeni i nisu pali uzalud. To je upravo ono što nam Kur'an Časni preporučuje da kažemo:
Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po vjerovjesnicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoj obećanje ispuniti. I Gospodar njihov im se odazva: - Nijednom trudniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko rđavih djela njihovih preći i sigurno ću ih u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uvesti; nagrada će od Allaha biti. – A u Allaha je nagrada najljepša (Kur'an, 3: 194-195).
To je upravo naša namjera – da pozovemo sve džamije u Europi, kao i sve ljude dobre volje da se pridruže našoj dovi (molitvi) na dan 11. jula u podnevsko vrijeme kada ćemo u Potočarima dženazu-namaz klanjati i pokopati, nažalost samo dijelove posmrtnih ostataka, stotine nevinih muslimanskih dječaka i starijih osoba.
O čovječe, ko god da si i ma gdje da si - sjeti se Stvoritelja koji nas je sve stvorio od jednog muškarca i jedne žene tako da možemo svi iskreno učiti ovu dovu (molitvu):
Gospodaru naš,
ne dopusti da nas zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj nas stalno da je neuspjeh iskušenje
koje predhodi uspjehu.
Gospodaru naš,
nauči nas da je tolerancija najveći stupanj moći,
a želja za osvetom prvi znak slabosti.
Gospodaru naš,
ako nam uzmeš imetak, ostavi nam nadu.
Ako nam ne podariš uspjeh,
podari nam snagu volje da savladam poraz,
a kada nam uzmeš blagodat zdravlja, podari nam blagodat vjere.
Gospodaru naš,
kada se ogriješimo o ljude, podari nam snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o nama ogriješe, podari nam snagu oprosta.
Gospodaru naš,
ako mi zaboravim Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas!
Molimo Te, Bože, da tuga bude nada,
da osveta bude pravda,
da majčina suza bude molitva
da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica. Amin!
By
Raisu-l-ulama Mustafa Cerić
Grand Mufti of Bosnia
On the Occasion of 11th of July, 2009The day of Commemoration
of the Srebrenica genocide all over the European Union
Dear Brothers and Sisters,
The arrival of Islam in Europe is as natural as the arrival of both Judaism and Christianity. None of the messengers of God are of the European origin.
Hence, no one has the right to claim the priority of his/her faith of the land of Europe. All three Abrahamic traditions – Judaism, Christianity and Islam belong to Europe and thus Europe has the right, nay, an obligation to treat them as its own.
The arrival of Islam into Europe has come via two main gates: the gate of the Iberian Peninsula in the 8th century and the Balkan Peninsula in the 14th century.
Eight centuries of the Islamic presence in Andalusia, Spain, have produced a unique tradition of religious and cultural tolerance as well as academic freedom which has greatly helped Europe on its way to humanism and renaissance.
Unfortunately, the idea of the Andalusian tolerance did not survive the European history.
By the grace of Allah, Islam did survive in the Balkan Peninsula despite the hardship which the Muslims have witnessed over the last century the most difficult one being genocide in July 1995 in the Bosnian town of Srebrenica, which was at that time a Protected Zone by a United Nations Security Council Resolution.
During several days of carnage more than 8 000 Muslim men and boys, who had sought safety in this area under the protection of the United Nations Protection Force (UNPROFOR), were summarily executed by Serb forces commanded by General Mladić and by paramilitary units, including Serbian irregular police units which had entered Bosnian territory from Serbia.
Nearly 25 000 women, children and elderly people were forcibly deported, making this event the biggest war crime to take place in Europe since the end of the Second World War.
Therefore, the European Parliament thought it appropriate that the institutionalisation of the 11th of July as a day of remembrance is the best means of paying tribute to the victims of the Srebrenica genocide.
Thus, with the majority vote of its 565 members the European Parliament has adopted the resolution of 15 January 2009 on Srebrenica whereby it commemorates and honors all the victims of the atrocities; expresses its condolences to and solidarity with the families of the victims, many of whom are living without final confirmation of the fate of their relatives; recognizes that this continuing pain is aggravated by the failure to bring those responsible for these acts to justice.
Also, the European Parliament calls on the Council and the Commission to commemorate appropriately the anniversary of the Srebrenica-Potočari act of genocide by supporting Parliament's recognition of 11 July as the day of commemoration of the Srebrenica genocide all over the EU, and to call on all the countries of the western Balkans to do the same.
The victims of Srebrenica genocide are aware that the past cannot be changed, but they appreciate the recognition of their pain by EU as a good sign that genocide will not be repeated in the future to anyone.
Not only Muslims in Europe, but all people of good faith are also appreciative of the fact that the lives of innocent boys of Bosnia were not in vain. It is exactly what the Holy Qur’an teaches us to say:
O our Sustainer, grant us that which Thou hast promised us through Thy apostles, and disgrace us not on Resurrection Day! Verily, Thou never failest to fulfill Thy promise! And thus does their Sustainer answer their prayer: - I shall not lose sight of the labour of any of you who labours [in My way], be it man or woman: each of you is an issue of the other. Hence, as for those who forsake the domain of evil, and are driven from their homelands, and suffer hurt in My cause, and fight [for it], and are slain - I shall most certainly efface their bad deeds, and shall most certainly bring them into gardens through which running waters flow, as a reward from God: for with God is the most beauteous of rewards (Asad, 3:194-195)
And this is exactly what we would like to ask all the mosques in Europe today as well as all the people of good faith to join us in our prayer on the 11th of July in the noontime in Potočari where only parts of hundreds of innocent Muslim men and boys will be buried. This prayer is our hope that our future shall be better than our past and that our children shall not have fear of genocide.
O Man, whoever you are and wherever you might be, remember God who created us all in the same way and the same sway so that we all might say our honest prayer:
Oh God
Do not let success deceive us
Nor failure takes us to despair!
Always remind us that failure is a temptation
That precedes success!
Oh God
Teach us that tolerance
Is the highest degree of power
And the desire for revenge
The first sign of weakness!
Oh God
If you deprive us of our property,
Give us hope!
If you grant us with success,
Give us also the will to overcome defeat!
If you take from us the blessing of health,
Provide us with the blessing of faith!
Oh God
If we sin against people,
Give us the strength of apology!
And if people sin against us,
Give us the strength of forgiveness!
Oh God
If we forget Thee,
Do not forget us!
Oh God
May grief become hope!
May revenge become justice!
May mother's tears become prayers!
That Srebrenica never happens again!
To anyone, anywhere!
Obavještavamo roditelje i djecu u Helsinkiju da se časovi vjeronauke na bosanskom jeziku održavaju nedjeljom sa početkom u 12:00 sati – i traju do 15:00 sati, u dijelu Helsinkija pod nazivom Kontula, u prostorijama Lahio kontulaasema, prijašnja Nordea pankki. Prostor je između prodavinice Tiimari i apoteke.
Obrasci/formulari (lomakeet) su na linkovima:
Lataa tulostettavat lomakkeet
12-17 -vuotiaan suostumus uskonnolliseen yhdyskuntaan liittymiseen / eroamiseen uskonnollisesta yhdyskunnasta (pdf)
http://www.suomi.fi/suomifi/suomi/asiointi_ja_lomakkeet/lomakkeet/maist_vrk_1_68a_p010806_/index.html
Lataa tulostettavat lomakkeet
Uskonnolliseen yhdyskuntaan liittyminen (pdf)
http://www.suomi.fi/suomifi/suomi/asiointi_ja_lomakkeet/lomakkeet/maist_vrk_1_71a_p010806_/index.html
Uputstva se nalaze na samim obrascima, na finskom jeziku.
I druge obrasce i uputstva vezano za vjerske aktivnosti mozete vidjeti na linku:
http://www.suomi.fi/suomifi/suomi/asiointi_ja_lomakkeet/?topicId=560
Isprintajte obrasce, popunite, potpisite i posaljite nam ih jednim o dva nacina:
- popunjene obrasce skanirati i poslati zakacene na e-mail: izb.fin@gmail.com
- popunjene obrasce poslati postom na adresu:
IZB u Finskoj
Humikkalantie 101 B 10
00970 HELSINKI
Jos uputstava na finskom:
Kun perhe liittyy jäseneksi islamilaiseen yhdyskuntaan, jokaisen aikuisen on täytettävä oma hakemus kahtena kappaleena. Lapset merkitään joko molempien tai toisen vanhemman lomakkeeseessa, mutta 12-17 vuotiaiden lasten tulee täyttää sen lisäksi suostumus ja allekirjoittaa se, että heidät liitetään perheen kanssa jäseniksi.
