OBIČAJI, VEZANI ZA MEJJITA, KOJI NEMAJU ISLAMSKO OBILJEŽJE

Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže:

 

„Svako živo biće smrt će okusiti!“

 

(Kur'an, prijevod značenja, 21 sura, sura Vjerovjesnici – Al-Anbiyā’, ajet 35)

 

Ovaj put govorimo o običajima vezanim za smrtni slučaj, o onim običajima koji nisu u skladu sa islamom a kojih smo, na žalost, svjedoci kod našeg naroda i ovdje u Finskoj. Izvor informacije o pogrešnim običajima je knjiga: „Dženaza – propisi i običaji“ (Muhamed Lugavić, 1. izdanje – Tuzla, 1995, štamapno u: Malme, Švedska). Obzirom da je knjiga štampana 1995 godine, to jest prije 13 godina, od tada pa do sada pojavilo se, na žalost, još novih pogrešnih običaja. O tim novim pogrešnim običajima, koji nisu spomenuti u sljedečim tekstovima, možete nam javiti na e-mail adresu. Žalosno je što po ovom pitanju malo čitamo, informišemo se, učimo, edukujemo se, a još je žalosnije što ne poslušamo imame kada nam skrenu pažnju na ove greške. Žalosno je što mnoge neislamske običaje naturaju ćak i oni koji obavljaju svih pet vakata namaza. Žalosno je što nekad ne poslušamo imama a poslušamo komšinicu koja, možda, i ne klanaja, a koja nam održi vaz pun novotarija, praznovjerja, gatki,… između ostalog, kako obavezno u stanu u kojem je stanovao neko ko je preselio na ahiret – sada treba da svjetlo gori 40 noći. Đaba imam govori da je to islamom zabranjeno, da je to rasipništvo (israf) – šejtanska posla i da su rasipnici braća/sestre šejtanove. Kažu, preče je poslušati komšinicu kako ne bi o nama pričala po mahali, a imam-efendija neće pričati po mahali ako ga ne poslušamo. Kažu, zašto da baš mi prekinemo taj običaj (iako je običaj suprotan islamu). I tako, izgovora se mnogo nađe. Ali, el-hamdulillah, u običnom narodu sve više ima onih koji uče o islamu i koji radije poslušaju ulemu nego one što misle da znaju a ne znaju. Preporučujemo da pored teme o neislamskim običajima (o čemu možete čitati u tekstovima koji slijede) pročitate i o drugim stvarima vezanim za propise o dženazi, iz knjige „Dženaza – propisi i običaji“. Knjigu možete poručiti na e-mail adresu Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj, cijena knjige je 5,05 eura plus poštarina. Uskoro slijedi, ako Bog da, i informacija o tome koji sve papiri trebaju kada se desi smrtni slučaj u Finskoj, u slučaju kada se transportuje u Bosnu i Hercegovinu, koliko košta kada se to odrađuje preko Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj i pokopnog društva s kojim Zajednica ima ugovor,… na osnovu iskustva kod jednog od zadnjih slučajeva.

 

 

 

(slijedi tekst/navodi/citati iz knjige „Dženaza – propisi i običaji“)

 

 

Veliki islamski učenjak i pobožnjak Hasan el Basri kaže:

 

„Najveće zlo čini onaj koji za mejjitom plače, a sebe zaboravlja.“

 

 

Arapska poslovica veli:

 

„Ne plači za mrtvim već za živim (ako krene krivim putem).“

 

 

 

OBIČAJI, VEZANI ZA MEJJITA,

 

KOJI NEMAJU ISLAMSKO OBILJEŽJE

 

izvor: „Dženaza – propisi i običaji“ (Muhamed Lugavić, 1. izdanje – Tuzla, 1995, štamapno u: Malme, Švedska), str. 46-49.:

 

Niko nije podigao svoj glas protiv sujevjerja i kulta ličnosti mejjita, kao što je to učinio islam.

Međutim, mnogi narodi i plemena, širom svijeta, s primanjem islama unijeli su u njega mnoge običaje i sujevjerja, koja s pravim učenjem islama nemaju ničeg zajedničkog – naprotiv, ona su mu potpuno strana. Pored toga, tokom vijekova mnogi muslimani živeći izmiješani s nemuslimanima, poprimili su mnoge običaje koji su, zbog nedovoljnog poznavanja čistog islamskog učenja, ove povezali s vjerom.

Iako mi, bosanskohercegovački muslimani možemo biti zadovoljni da je u našim redovima iz dana u dan sve manje sujevjerja, a naročito u onim krajevima, gdje kao vjerski službenik djeluje imam koji zna pravilno ocijeniti šta je islamsko a šta nije, ipak i danas imamo pojedinih mjesta u kojima: gatanje, ogledanje, bacanje tespiha, razgrtanje graha, gledanje u dlan i talog od kahve u fildžanu, te razna druga sujevjerja – caruju, protiv čega se moramo svim mogućim sredstvima boriti, jer to nema ničeg zajedničkog s učenjem islama. Naprotiv, islam ustaje protiv svega toga.

Nije mi namjera da ovdje govorim o svim mogućim zabludama i sujevjerju, s kojim se svakodnevno susrećemo. O tome bi trebalo posebno govoriti i pisati. Želja mi je da ovdje iznesem samo neke primjere ružnih običaja koje zapažamo povodom smrti muslimana.

Tako je običaj u pojedinim mjestima:

– da se odmah izbaci iz kuće sva hrana koja je bila spremljena za jelo, kao i sva voda koja se zatekla u posuđu;

– da se odmah platnom ili nečim drugim zastru sva kućna ogledala;

– da se odmah, čim se majjit okrene prema kibli i pokrije čaršafom, donese u jednom sudu brašna ili pšenice u koje se usadi svijeća pa se to stavi više glave mejjita. To sve tako stoji dok se mejjit ne iznese iz sobe, a zatim se to dadne nekoj siroti;

– da se kuća ne mete dok se mejjit ne iznese iz kuće, pa makar tu ležao i 2-3 dana, jer vjeruju – ako se bude melo, da će se „zamesti“ cijela porodica;

– dok još mejjit leži, donesu u jednom sudu: brašna mekinja (trica) i soli pa rukom mejjita promiješaju, pa to onda stavljaju u tlak (napoj) govečetu – vjerujuči ako to urade, da će imati u izobilju mlijeka, sira, masla i kajmaka;

– baca se novac i tekstilna roba (posteljina, stolnjaci i sl.) pored mejjita;

– kad imam ili bula budu krojili ćefine – ne smiju se služiti makazama niti kod šivanja ćefina smije biti uzo, jer će se – vjeruju, makazama prerezati dalji napredak u životu porodice, a ako na ćefinima bude uzlova, da će im time biti zavezana sreća;

– čuvati mrtvaca da ga ne preskoči mačka, jer bi se vele – mogao povampiriti, a niko se ne pita da li je zdravo preko cijelog dana i noći sjediti u sobi kod mejjita, koji je, možda pun raznih bacila i mikroba, jer je u mnogo slučajeva mejjit bolovao i po nekoliko mjeseci, a često i od zarazne bolesti. Ne treba se plašiti mrtvih, jer se sigurno još nikad mrtvi nije povampirio. To su najobičnije bajke. Živi su opasni, njih se treba bojati, ako su naopake naravi;

– da iz sobe do mjesta kupanja ženu mejjita iznose sa tekbirima i još nekim drugim učenjem i to u horu. Istina, to se radi samo u jednom našem manjem gradiću i to pod „dirigovanjem“ mjesne bule koja neće da zna da kod mejjita prestaje svako učenje dok se ova ne ogasuli. Čudne li demagogije?!;

– da iza mejjita spaljuju njene haljine, umjesto da ih operu, pa ako ništa drugo, da ih podijele siromasima. Tačno je da bi u pojedinim slučajevima trebalo izvršiti i dezinficiranje cijelog stana, a ne samo posteljine, odjeće i obuće, ali ne treba spaljivati;

 

– hvataju vodu s tenešira koja otiče dok mejjita gasule pa je daju:

a) ukućanima mejjita da se napiju, da im – vele – mejjit ne bi „izlazio na san“ i da im što prije izađe iz očiju;

b) bračnim drugovima među kojim ne vlada bračna harmonija, da bi se međusobno zavoljeli i u braku slagali. Svakako, ovo se čini krijući, stavljajući ovu vodu u hranu ili kahvu;

c) pijanici, ne bi li se prošao alkoholnih pića. Svakako i ovo se radi krijući, pekući mu kahvu ili mu spravljaju hranu na ovoj vodi.

Čudne li ironije, piti sapunjavu vodu kojom je još mejjit okupan a koji je možda bolovao od zarazne bolesti, nekih rana ili mu je samo tijelo toliko bilo nečisto da mu se teško moglo pristupiti radi samog kupanja, a još je veća zabluda vjerovati da smrdljiva i nečista, a možda i zaražena voda ima ima u sebi neku čudotvornu snagu koja liječi od straha, miri zavađene mladiće i djevojke i bračne parove i odvraća ljude od alkoholnih pića?!;

– kad mejjit bude okupana i u ćefine zamotana, zakolju brava i prenesu ga preko iste, dok još nije podignuta s tenešira.

Ovo čine vjerujući da će biti veći berićet u sitnoj stoci;

– da se iskupi sav hajvan pred kuću, pa kad se mejjit ponese, da se prenese između hajvana, vjerujući da onda neće ni jedan komad uginuti ili na bilo koji drugi način nastupiti manjak u hajvanu;

– da muškom djetetu, koje je umrlo neosunećeno, dok je još na teneširu prelome mali prst na ruci.

Po vjerovanju nekih, imam se ne smije obazirati na kuću kad se dženaza ponese od kuće, jer ako to učini, vjeruju, mogao bi ubrzo još neko umrijeti;

– kad se ponese dženaza, da se za istom razbije bokal ili nešto slično od stakla, da bi se, vele, na toj žalosti sve završilo;

– muž ne smije ponijeti svoju ženu, niti je u mezar spustiti, jer je za nju postao tuđin – a svak drugi smije. Čudna rezonovanja?!

– kad se dijete spušta u mezar, treba ga tri puta pomaknuti naprijed – da mu majka ne bi postala nerotkinja;

– prilikom zakopavanja mejjita, neće uzeti lopatu iz ruke, nego je valja baciti na zemlju pa da je tek onda drugi uzme. Zato se i ne govori: „Daj mi lopatu“ – nego: „Baci lopatu!“

– dijele novac – sadaku na mezaru i to svakom odreda – bio siromah ili bogat.

Podijeliti nešto siromasima na ime sadake, a pred dušu mejjita ne samo da je pohvalno, nego u najviše slučajeva i potrebno, ali ne i onima koji su imućni. Jedino, moglo bi se govoriti o tome da li da dijelimo na mezaru gdje se iskuplju i djeca, pa i ona kojima nije potrebna sadaka, ili na nekom drugom prikladnijem mjestu. O tome bi zaista trebalo ozbiljnije povesti računa. Dijelimo sadaku samo onima, koji su zaista potrebni, ali to ne mora biti na mezaru, gdje se skoro svaki put zbog toga stvara gužva i galama;

– kada se vraćamo s dženaze, vele, ne valja se nikom uvraćati, niti se valja kome uvratiti kad se vraćamo kući ako smo bili kod nekog na žalosti ili na prvome tevhidu;

– onom koji nam je povodom smrti došao na žalost, kada ga pratimo, ne smijemo reći: „Dođi“, kao što se obično čini, kad pratimo posjetioce, jer ga, vele, zovemo na ponovnu žalost:

– stavljaju posudu s vodom na prozor u kući mejjita i to 40 dana da bi se, vele, duša dotične osobe imala iz čega napiti kad dođe kući. Neki stavljaju i na sam mezar posudu s vodom;

– stavljaju u posudu masla da bi duša imala šta lizati kad se navrati kući u kojoj je živjela i umrla;

– pale svijeću u kući mejjita sedam, a ponegdje i 40 dana za dušu mejjita;

– ponegdje prvih sedam noći dijele svijeće po selu da ih ukućani pale za dušu mejjita.

Ako bi se dijelile svijeće u onim mjestima u kojim nema električne rasvjete i to samo siromasima da ne sjede u mraku, moglo bi se bar donekle za ovo naći neko opravdanje, jer bi to bio jedan vid pomaganja siromaha – inače nema nikakvih opravdanja. Ali, sada, u najnovije doba, u Sarajevu ima nešto i gore. Naime, na novom mezarju u Barama na mnogim mezarovima muslimana vide se svijeće koje gore kao i na mezarovima nemuslimana. Ne bismo smjeli dozvoliti da se i ova vrlo opasna novina uvede;

– peku halvu i dijele je sa somunima po selu;

– posjetiocima koji su došli na žalost ne okreće se obuća, kao što je običaj i red činiti, kad dođu gosti prijatelji;

– otac, majka, brat, setra, žena i… uzimaju grumen zemlje s mezara i nose uza se da bi mejjita što prije prežalili i zaboravili.

Vjerujem da još, tu i tamo ima sličnih običaja koji dolaze do izražaja kad umre bilo domaćin ili neko drugi u kući, ali kao što sam rekao – hvala Allahu dž.š. – svaki dan ih je manje, jer ljudi i sami uviđaju da nema smisla povezati s vjerom ono što zdrav razum ne prima.

Istina, ima nešto novo, što se počelo uvlačiti, a što je od svih navedenih običaja i zabluda opasnije. U posljednje vrijeme muslimani poprimaju jedan novi običaj, a to je: da kod kuće mejjita časte rakijom sve one koji su došli da isprate do mezara mejjita ili kada se povrate s mezara. Ne mogu a da ne istaknem i javno ne osudim još jednu vrlo ružnu pojavu. Naime, običaj je kod nas da se skoro sve dženaze donose pred džamiju – obično na ikindiju, da im se tu poslije namaza klanja dženaza namaz. Međutim, među onima koji žele da isprate mejjita do mezara – ima i veliki broj onih koji neće mejjitu da klanjaju dženazu namaz, pa makar im to bio: roditelj, bliži rođak, prijatelj, komšija ili poznanik. Nemamo ništa protiv toga. Put istine je jasan i svima otvoren, a islamsko geslo glasi: „Lekjum dinukjum ve lije din” (Kur’an) (Vama vaša vjera, a meni moja vjera). Ali im otvoreno zamjeramo što u dvorištu Božijeg hrama uz ramazanske dane javno puše. Da li neko drži ili ne drži do vjere – to je njegova stvar, ali bi bar tu, gdje vjernici dolaze da obave namaz i da baš oni njihovim roditeljima, rodbini… klanjaju dženaze namaz – morali biti toliko kulturni i uviđavni pa to tu ne činiti.

 

                                                                                                                                       

 

NISU ISLAMSKI PROPISI

 

izvor: „Dženaza – propisi i običaji“ (Muhamed Lugavić, 1. izdanje – Tuzla, 1995, štamapno u: Malme, Švedska), str. 53.:

 

– Pripremanje jela u domu mejjita, a nerijetko i gozbe, pića, sofre, sijela.

U tu svrhu vrlo često se i novac pozajmi ili, ne daj Bože proda nešto iz kuće kako bi ”otarasili dženazu”, i sve pod motivom da što se više potroši na dženazi, veći je sin, muž, kćerka, jer se time ”iskazuje” ljubav prema mejjitu; a poslije toga komšije prepričavaju kako su dostojanstveno obavili dženazu ili ukopali toga i toga.

Naravno, to nije islamski običaj, a najmanje propis (prije bi ličilo na grijeh). Ovo se i nekako može tolerisati onima koji imaju novac, ali oni koji nemaju, moraju iste radnje raditi kako bi zadovoljili adet mjesta i vremena i tako ”osvjetlali” obraz pred narodom. Sigurno je da takve radnje nemaju nikakvog opravdanja i uporišta u vjeri.

Dopušteno je pripremiti jelo za musafire koji su došli na dženazu. Islamski je običaj da komšije pripreme jelo za porodicu mejjita i musafire.

– Ostaviti svjetlo 40 dana da gori cijelu noć.

– Stavljati brašno i vodu na prozor ili neko drugo mjesto, smatrajući da duša dolazi kući ”pije i jede”.

– Ne raditi 40 dana, a žena ne izlaziti iz kuće.

– Što se tiče žene, poslije muževljeve smrti, postupiće po šerijatskim propisima naznačenim u ovoj knjizi.

– Kod izjavljivanja saučešća članovi porodice su postrojeni iza mejjita u redu, a prijatelji i komšije prilaze im i izjavljivaju saučešće rukovanjem, a nerijetko grljenjem i ljubljenjem.

– Pušiti, glasno pričati za mejjitom.

– Naricati, glasno plakati za mejjitom, bilo to u kući ili na mezaru.

– Nije preporučeno da žene prate dženazu na mezar, kao niti djeca, osim sa roditeljima.  

 

izbufinskoj
Islamska zajednica Bošnjaka u Finskoj je osnovana 11.11.1995 godine u Helsinkiju

3 komentara

  1. Selamun alejkum.Svasta ima zaista sam se uvjerila.Ja to pripisujem neznanju,obicnom puku,ali kad se radi o skolovanim hodzama da oni to dopustaju na dzenazama ,onda sam out…
    Recimo ima ovo za koje ne znam jeli i to jedan vid izmisljotine iako ja nisam cula niti procitala nijedan hadis o tome.A to je da se mejjitu stavlja neka dova (koja je ne znam)na prsa prije ukopa.Znas li ti ista o tome?

  2. U stvari, problem je to sto neki imami ne odvracaju od ovih novotarija i sami ucestvuju u njima, pa su zbog toga ljudi zbunjeni i misle da to islam zahtjeva. Na primjer, u Kozarcu su imami precutno odobrili ove ruckove poslije dzenaze i sami ucestvuju u njima iako nisu putnici. Neki ljudi koji nisu napravili jos kucu onda rezervisu rucak u restoranu pa svi zajedno sa imamom idu u restoran jesti, sto je cak jos gore jer se u tim restoranima normalno toci alkohol.

    Nevezano za tekst, o ovome bi vjerovatno trebalo pricati sa centralom IZ pa da se preko Mesihata/Muftijstva radi na tome da imami tumace islam kako treba i da odvracaju ljude od neislamskih obicaja svojim primjerom.

    A druga stvar, o kojoj je pricano i na kozarac.ba, je mejtef/mekteb. Osim islamskog odgoja mejtef treba da se pobrine i o istoriji jer djeca u skoli ne uce o zadnjem ratu. Osim islama trebalo bi se brinuti i o Bosnjackoj istoriji i kulturi ali neznam da li je IZ dorasla tome.

    U knjizi koju je napisao najstariji imam u Kozarcu Hadzic Teufik, jos je tad, prije 2. svjetskog rata, na jednom sastanku IZ-a donijela odluku da radi na opismenjavanju Bosnjaka i to je preneseno svima u BiH i sire pa se dosta i radilo na tome, kao i na osposobljavanju imama i izgradnji mejtefa kako ovo ne bi bilo kratkog daha.

  3. Tekst kojeg pripisujete autoru Lugavić Muhamedu je zapravo u cijelosti prepisan iz knjige Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana autora H.hfz.Sinanuddin Sokolovića, objavljene još 1970.godine.
    A što se tiče običaja svako mjesto ima svoje na imamima, onima koji to hoće (mada nije stvar izbora-mora se), je da se bore. Ipak je narod više sklon sujevjerju neko ispravnom vjerovanju, više ga brine šta će ko reći nego da to bude Allahu ugodno djelo.
    Selam!

Komentariši